Prije dva tjedna počela je nova školska godina, iako se mi (budimo realni) ne bismo žalili i da je počela malo kasnije. Ipak, to što je nastava počela tako rano i nije toliko strašno, nego je strašno to što smo školsku godinu započeli bez našeg najdražeg aparata za kavu bez kojeg se teško može. Na prvi dan nastave nije se baš vidjelo neko veselje na nama. Nadali smo se da će nas barem nešto razveseliti i oraspoložiti, a to je naravno: kava. Međutim, kad smo došli u školu uslijedilo je veliko razočaranje: nema aparata za kavu?! Molim? Kako ćemo preživjeti bez njega?
Znate onaj osjećaj kada cijelim putem razmišljate o kavi i jedva čekate da je popijete (jer naravno, jutro se ne započinje bez kave). Ono kad se uspinjete stepenicama što brže možete jer znate da vas još samo nekoliko koraka dijeli od kavice i ne možete dočekati taj trenutak. Međutim, kada bi se taj trenutak napokon trebao ostvariti, kada vas od aparata dijeli još samo par metara, bacate pogled na to mjesto i kao grom iz vedra neba sjetite se da aparata za kavu više nema. Stojite tamo i gledate to mjesto gdje je prije bio on i prisjećate se predivnih trenutaka provedenih zajedno. I onda pomislite: ,,Što da radim? Kako da izdržim ovaj dan bez kave?”
Da je naš aparat opet na istom mjestu, ovi vrući i ponekad naporni dani sigurno bi brže prolazili. Kažu da nada posljednja umire, a mi se od srca nadamo da će nam se naš najdraži aparat brzo vratiti jer nam uistinu nedostaje.
Napisala: Lara Filipović