Bio jednom jedan dječak koji je bio jako bolestan. Nije imao puno prijatelja. Zbog svoje bolesti, nije bio prihvaćen u društvu. Smatrali su ga drugačijim, a on je zbog toga bio tužan i osjećao se usamljeno. Pokušavao je što manje misliti na sve to, ali bilo mu je teško. Trpio je tuđa izrugivanja i njihove nepovjerljive poglede.
Jednog oblačnog dana šetao je u blizini svoje kuće i ugledao lijepo, visoko i pomalo neobično stablo. Znatiželjan, prišao je stablu, a kad ono: stablo mu se obratilo. Dječak je ostao u čudu, ali se malo i nasmijao. Pomislio je isprva da mu se samo učinilo da stablo govori, ali ubrzo je shvatio da je uistinu dobro čuo.
Dječak je dugo pričao sa stablom, ispričao mu je svoje probleme, a stablo ga je strpljivo slušalo i čudilo se njegovim riječima. Bilo mu je jako žao dječaka te mu je na kraju savjetovalo da sve ljude koji ga ne prihvaćaju jednostavno ignorira. Oni samo traže pažnju i sretni su kada drugima nanose bol.
Dječak je već idućeg dana poslušao savjet i nije se više obazirao na izrugivanja njegovih vršnjaka. Kada su ovi shvatili da on na njih više ne obraća pažnju, iz dana u dan sve su ga manje zadirkivali i na kraju ga ostavili na miru. Dječak je svaki dan posjećivao stablo i družio se s njime, a nakon nekoliko mjeseci shvatio je da mu je stablo jedini pouzdan prijatelj s kojim može otvoreno razgovarati. Iz dana u dan sve se bolje osjećao, ali jednog dana stablo mu je otkrilo dvije tajne. Prva je bila da je on poseban dječak jer je samo on mogao čuti stablo kako govori i s njime razgovarati. Koliko je ova prva tajna usrećila dječaka, toliko ga je druga rastužila. Stablo mu je reklo da neće zauvijek biti tu za njega jer na svijetu postoje zli ljudi koji uništavaju i sijeku stabla kako bi zadovoljili vlastite želje. Dječak nikada nije bio ni pomislio na to da će jednoga dana ostati bez svog dragog prijatelja. Stablo ga je pokušavalo umiriti i uvjeravati da to mora prihvatiti.
Jednog tmurnog, oblačnog dana dječak je otišao posjetiti stablo, a njega više nije bilo. Od onog predivnog stabla ostao je tek mali trag na zemlji, samo djelić njegove ljepote. Dječak je bio tužan, beskrajno tužan, ali odmah se prisjetio savjeta koje mu je stablo dalo. Morao je to prihvatiti i krenuti dalje, a njega uvijek čuvati u mislima kao najboljeg prijatelja. Od toga dana, uvijek je pokušavao misliti pozitivno, misliti na nešto lijepo, iako mu to nije uvijek polazilo od ruke. S vremenom su i njegovi prijatelji shvatili da su napravili veliku pogrešku i bilo im je žao što ga nisu prihvatili u svoje društvo.
Nakon nekoliko mjeseci, dječaku je bilo bolje. Njegovi su vršnjaci shvatili da je on jako dobra osoba i kada se vratio u školu, svi su mu se ispričali i počeli se s njime družiti. Bio je sretan. Napokon je imao prijatelje, ali mu je još uvijek jako nedostajalo njegovo stablo.
Nakon nekoliko godina, dječak je osnovao obitelj. Jednog sunčanog dana, svojoj je djeci pokazao mjesto gdje je jednom davno bio upoznao svoj najboljeg prijatelja i ispričao im je priču o njihovom druženju. Zajedno su, na tom istom mjestu, posadili novo stablo. To stablo čuva tajnu koja će, tko zna, jednoga dana možda ponovno nekoga usrećiti.
Napisala: Lara Filipović
Ilustracije: Vanja Modrušan