Tomo, kako ga iz milja mnogi zovu, čovjek je karizmatična držanja i nesvakidašnje naravi koji riječima udahnjuje smisao i dubinu, iskreno i neposredno.
Rođeni Banjalučanin, završio je srednju školu za majstora fotografije, studirao je povijest umjetnosti i talijanski u Zadru, živio je i radio u Zagrebu, vodio tvornicu jeansa, cvjećarnu i fast food, radio i živio u Amsterdamu, vodio caffè galeriju…ukratko: svašta. No jedna priča u njegovu srcu ima posebno mjesto, to su Kamene priče, mjesto koje posjećuju putnici, intelektualci, muzičari i slikari i koje grčevito izmiče svakom pokušaju definiranja i konačnog određenja: konoba, teatar, scena, koncept, srce, duša, mir, čovjek. Uklopljene u sugestivni okvir istarskih Bala, Tomislavove Kamene priče s vremenom su postale pozornica Last Minute Open Jazz Festivala, sad već kultne neprofitne manifestacije koja iz godine u godinu privlači sve veći broj domaćih i svjetski priznatih izvođača i ljubitelja ovog glazbenog izričaja i umjetnosti općenito.
Uvijek spreman poduprijeti svaku inicijativu usmjerenu ka promicanju umjetničkog izražavanja, odazvao se Tomislav na naš poziv da se osvrne na fotografije naših gimnazijalaca Marka Grahovca i Sanje Poljak. Ovo dvoje maturanata uspješni su i daroviti učenici istančanog kreativnog senzibiliteta i estetskog ukusa.
Marko Grahovac
Markove su fotografije dobro zamišljene, asociraju me na vrijeme koje je prošlo i iza sebe ostavilo pustoš, sivilo i napuštenost. Smrtne su i teške. Ja bih u sve to ubacio malo Shindlerovskog crvenog kaputića, glede Markova uzrasta. Možda neki kolorizirani prozor koji visi u zraku i može lako biti zamišljen.
Ovakvu težinu ruske jeseni može oživjeti samo kreativni detalj u boji. Savjet Marku da ako već fotka muku i tugu i sivilo, prazninu i pustoš, pokuša u sve to unijeti i poruku koja bi otvorila mogućnost ispravka. Prozor je ideja. On je okvir i smisao fotografije. Nije li nam dosta fotografija koje bilježe težinu i tugu bez izlaza? Pokušao bih pronaći neki izlaz i time sugerirati smisao postojanja teme i fotografije uopće.
Većina pobjedničkih fotki posljednjih godina na mnogim festivalima crtaju crnobijelu tugu. Kad bi samo pokušao prebaciti ove fotke koje nemaju rušeće linije, na primjer „Srditost“, u fotografik, bilo bi to sjajno. U svakom slučaju Marko ima osjećaj za fotografiju i zna čemu ona služi, što je danas jako rijetko.
Sanja Poljak
Sanjine su fotografije odlične. Vaza s cijećem na fotografiji „Bouquet“ djeluje kao kolumba na brodu. I ovdje bih kolorizirao detalj, npr. tu vazu, kao nekada Billy Carter krajem dvadesetog stoljeća.
Detalj ruke na koljenu u zlatnom rezu fotografije „Novine“ ima neku finu ležernu ljepotu. Bravo Sanja. Dobro režeš kadar i savjet je da što više koristiš pravi izvorni kadar iz objektiva jer ga imaš u oku. Što manje koristi bilo kakve tehnike naknadnog kadriranja.
Čovjek s cigaretom je sjajna fotografija! Ima sve što treba i podsjeća me na staru školu Toše Dabca. Također čovjek koji jede s nožićem je sjajna fotka koja nosi i poruku i smisao i jasna je. Tehnički su te dvije fotke najbolje.
Napisala: Tarita Štokovac