Pisala sam o Doorsima i Jimu Morrisonu, pisala sam o glazbenoj ikoni šezdesetih Janis Joplin, a vrijeme je da vam predstavim i posljednjeg člana originalnog „Kluba 27“. Po mnogima najbolji gitarist svih vremena, čovjek koji je presudno utjecao na rock, blues, jazz, soul i ostale glazbene žanrove, dame i gospodo: Jimi Hendrix.
Hendrix je baratao žicama, vratom, tijelom i svim ostalim dijelovima gitare kao od šale. Svirao je zubima, besprijekorno je pogađao svaku žicu svirajući iza leđa. Glazba mu je bila smisao života. Gledajući snimke njegovih nastupa, uvijek bih pomislila kako izgleda čarobno. Jimi nije svirao, on kao da je vodio ljubav s glazbom, gitarom i akordima.
Punog imena James Marshall Hendrix, rođen je 27. studenog 1942. godine u Seattleu. B.B. King, Muddy Waters i Chuck Berry samo su neki od vrhunskih glazbenika u kojima je Hendrix pronašao uzor, prvenstveno zahvaljujući svome ocu koji je skupljao ploče upravo tih izvođača. Upravo je njegov otac Al zaslužan za još jednu značajnu prekretnicu u njegovom životu. Kada je imao petnaest godina, Jimi je od oca dobio električnu gitaru. Hendrix je kao ljevoruk prilagodio gitaru za dešnjake sebi, jednostavno okrenuvši žice. Godinu dana kasnije u srednjoj školi osniva svoj prvi bend te se od tada ne odvaja od gitare.
1961. godine bio je primoran otići u vojsku iz koje se vraća nakon godinu dana zbog ozljede (sudbina je htjela da se nastavi baviti glazbom i nije pogriješila). Netom nakon povratka, nastavlja se baviti glazbom i graditi glazbenu karijeru.
Najčešće je svirao kao pratnja tadašnjim velikim glazbenicima: Sam Cook, B.B. King, Ike & Tina Turner i mnogi drugi. U New Yorku upoznaje Chas Chandlera, basista grupe The Animals te Hendrixov pravi glazbeni početak započinje upravo u tom trenutku. Chandler i Michael Jeffery postaju mu menadžeri te ga nagovaraju da započne karijeru u Londonu gdje je na Chandlerovu inicijativu osnovan trio The Jimi Hendrix Expirience (Mitch Mitchell na bubnjevima i Noel Redding, bas gitara). U jesen 1966. godine snimaju singl „Hey Joe“ koji je odmah skočio na 6. mjesto britanske top liste. Njihov se drugi singl penje na 3.mjesto, a riječ je o jednom od najpoznatijih Hendrixovih hitova: „Purple Haze“.
Dijelio je pozornicu s velikim glazbenicima kao The Who, Big Brother & The Holding Company, The Bryds, Otis Redding koji su nastupili na dobrotvornom festivalu „Monterey Pop Festival“. Hendrix je na festival pozvan zahvaljujući Paulu McCartneyu koji ga je preporučio kao izvođača.
Bio je pravi „showman“ i najkreativniji gitarist tog doba, a i danas ga ta reputacija još uvijek prati. Koristio se isprekidanim riffovima, razarajućim feedbackom, raznovrsnim pedalama, svirajući iza leđa i vrata, pa čak i zubima (za one koji ne znaju što to znači ili si ne mogu predočiti Hendrixov nastup, najbolje je pogledaju video u nastavku i uvjere se sami).
1969. bend se raspada te se Jimi vraća u Ameriku i svira po festivalima od kojih je, svakako, najvažniji Woodstock. Na Woodstocku, pred 40.000 ljudi, odsvirao je američku himnu pun ponosa.
Band Of Gypsies novi je Hendrixov bend kojeg okuplja nakon Woodstocka. Na dočeku 1970. snimljen je njihov jedini album, i to uživo u New Yorku. Jimi je bendu i javnosti priopćio da ne želi više nastupati s Bend Of Gypsies tako što je usred koncerta otišao s pozornice. Vratio se u London gdje je okupio stari bend i pokušao s njima snimiti novi album, ali projekt je prekinula tragična smrt ovog neponovljivog umjetnika. Prekomjerna doza tableta za spavanje i vina 18. srpnja 197. godine oduzela je život velikom glazbeniku i najboljem gitaristu koji je ikada postojao! Umro je u 27. godini života te je uvršten u originalni Klub 27 zajedno s Janis Joplin i Jimom Morrisonom koji su umrli koji su svi umrli sa 27 godina u periodu od točno dvije godine. Od trenutka kada nas je napustio, Jimi i dalje živi u svojim pjesmama i u riječima koje je ostavio iza sebe, poput onih posljednjih riječi koje je napisao noć prije smrti:
„The story of life is quicker than the wink of an eye
The story of love is hello and goodbye,
until we meet again.“
Napisala: Antonela Cerovac