Gospođa Blanka Vulin, glavna medicinska sestra umaškoga staračkog doma, na početku svoje karijere bila je Krležina stalna njegovateljica u rodnom Zagrebu. Ispričala nam je sjećanja na posljednjih šest mjeseci njegova života koja je provela živeći u njegovom stanu, na Krležinom Gvozdu.
Povod ovome intervjuu bio je razredni posjet Memorijalnom centru Miroslava i Bele Krleže. Netaknute prostorije, zamrznute u prošlosti, i sačuvani predmeti ostavili su jak dojam. Veliki književnik postao nam je bliži i stvarniji.
Svi mi nosimo zastave, ali su najteže borbe u sutonu kad se osjećaju sakriveni zakoni života kao olovo i kada je teža teška kao grob.
Krležin citat priziva razmišljanja o kraju i otvara pitanje o smrtnome umjetniku i njegovome besmrtnome djelu. Nepoznate sitnice o samom umjetniku kriju još samo svjedoci vremena.
Jedinstvena prilika ukazala se nakon usputnoga komentara našega razrednog kolege koji je ustvrdio da je njegova majka bila piščeva njegovateljica i da je baš u tom stanu živjela neko vrijeme, a gospođa nam je potom pristala dati intervju.
Teški ste kao i Vaše knjige
Cijeli radni vijek proveli ste u zdravstvenom sektoru. Kako su izgledali početci Vaše karijere?
1981., odmah nakon mature, zaposlila sam se kao njegovateljica. Tadašnjem Centru za kućnu njegu obraćali su se pacijenti raznih staleža, od onih običnih građana do gospode. Neki od naših poznatijih pacijenata u to vrijeme bili su Krleža i Augustinčić, kipar. Od početka službe prakticirala sam bihevioralni pristup, brigu o fizičkome i o psihičkome dijelu. Počela sam raditi sa starijim ljudima, a i dandanas radim s njima.
Jeste li čitali Krležu prije nego što ste ga upoznali?
Jesam, da, ali samo u školi… Nisam voljela njegove knjige. Bile su mi užasno teške, onako pune germanizma, s tematikom iz prošlosti. Ipak, Gospoda Glembajevi su mi se sviđali. Imala sam kolegice koje su ga obožavale, a ja sam ga gledala kao običnog pacijenta. Jednom sam mu i rekla:
– Teški ste kao i vaše knjige.
Na kraju, u stanu prepunom knjiga nije mogao više ni čitati ni pisati. Za uspomenu mi je dao tri svoje knjige koje čuvam.
Bila sam jedina koju nije otjerao
Kakav je bio pacijent?
Umjetnici su drugačiji od običnih ljudi. Imaju pomaknutu percepciju. Kada sam ga upoznala, bio je star, bespomoćan čovjek. Nije mogao sam ustati iz kreveta. Pomagala sam mu u tome iako mi je zabranjivao. Trudio se sve sam obavljati. Kada nešto ne bi uspio napraviti, bio bi ljut, svi oko njega bili su krivi što on to ne može. Uvijek je bio mrk i nikad nije gledao direktno u vas. Nije dopuštao da se radi oko njega, npr. čisti. Smjela sam ga samo odvesti do kupaone. Uvijek bi me bilo strah da će pasti i ozlijediti se, ali nisam smjela ući. Čovjek sve treba raditi sam dokle može.
Posebno ga se tretiralo zbog slave?
Svaki od poznate gospode imao bi svoju stalnu postavu, sestru i dvije njegovateljice. Inače, imala bih šest pacijenata, ali kad sam ušla u njegovu stalnu postavu, njegovala sam samo njega.
Kakav je bio prema Vama i drugim zaposlenicima?
Na početku smo imali strogo poslovan odnos. S njim su živjeli gospođa Ivka i vozač Josip. Ona ga je dobro poznavala, znala je pravila ponašanja, prema njemu se odnosila s ogromnim poštovanjem. Bila mu je domaćica oko 20 godina. Ukratko, bila je bog i batina. Nisam smjela biti previše znatiželjna, pričati, trebala sam raditi točno ono što se od mene tražilo. Trebala sam izlaziti natraške da me može vidjeti. Imao bi zvonce s kojim bi me pozivao. Sa zaposlenicima se odnosio po principu gospodar i sluga. Ipak, slušala sam jer sam tako bila odgojena. Kod njega su se promijenile tri ili četiri njegovateljice, a ja sam ostala zadnja. Bila sam jedina koju nije otjerao.
Stani, Bela!
Jeste li se ikada posvađali?
Da. Naime, jednom me pozvao da mu donesem čaj koji je potom malo htio, a malo ne. Tad je u meni nešto prekipjelo. Uzela sam taj pladanj i nabila mu ga na stol.
– Znate kaj gospodine, mene vani čeka 6 pacijenata, a ja se ovdje zafrkavam s Vama, starim gospodinom. Znate, ja sad mogu otići odavde.
Bila sam baš ljuta, okrenula sam se. Bila sam spremna otići. Tad mi je rekao:
– Stani, Bela!
– Gospodine, ja vam nisam Bela.
– Blanka si, to ti dođe na isto.
Odonda smo nas dvoje postali dobri i krenuo mi se otvarati. Dopuštao mi je da mu ne persiram, ali to nisam mogla. Jednom sam čak i doručkovala s njim u salonu. Naučio me par sitnica na klaviru. Bilo mu je dosta toga da mu se svi klanjaju. Rekao je da mu je baš trebao netko da mu kaže:
– Alo, stari, dosta!
Je li inače bio zatvoren u komunikaciji prema ljudima?
Pa bio je specifičan, samozatajan, nije volio puno pričati o sebi, kao jedna školjka. S njim sam bila u istom moru, zajedno smo plivali pa se ta školjka, malo-pomalo, otvarala. Bio je užasno kritičan, svestran, pun znanja o politici, društvu, svemu…
Poznata je velikom ljubav između Miroslava i Bele Krleže. Je li Vam je spominjao?
A da… Njegova Bela. Bela se nije spominjala, osim ako on nije pričao o njoj. Ona mu je bila svetinja. Nitko nije smio dirati njezine stvari. Spavala sam u njezinoj sobi, u njezinu krevetu. Sjećam se koliko mi je to bilo neugodno, njezina slika me gledala sa zida. Užas! Tamo je bio i jedan toaletni stol na kojemu se nalazio njezin češalj, parfem, kopča. To se nipošto nije smjelo premještati ili dirati. Kako je ona ostavila, tako je moralo ostati. Volio mi je pričati o njoj, kako su se upoznali i slično.
Je li primao posjete?
Ponekad. Kod njega se nije moglo baš tako lako doći, jedino uz najavu. Goste je primao isključivo u salonu za goste, ja se pred njima nisam smjela pojavljivati. Sjećam se raznih političara, glumaca, poput Rade Šerbedžije ili Zlatka Viteza.
Rutina je bila važna u njegovoj svakodnevici?
Da, pio je čaj na svome balkonu u točno 17 sati, kao Englezi.
Neka padnem, dignut ću se!
Kako je podnosio bolest i sjećate li se njegove dijagnoze?
Mislim da je imao rak prostate. Nikada nisam imala pristup njegovim papirima. U bolnici je bio smješten na odjelu urologije kod prof. Padovana. Na kraju je ostao nepokretan, bespomoćan. Nije volio pričati o svojoj teškoj bolesti. Jednom sam mu rekla: – Gospodine! Past ćete! – a on mi je odgovorio: – Neka padnem, dignut ću se!
Sjećate li se dana kad je umro?
Da, bila sam s njim u današnjem KBC-u Sestre milosrdnice. To je bilo jedne noći dok sam bila dežurna. Umro je u snu, ne znam je li patio. Otišla sam na pogreb jer je bio moj pacijent i htjela sam da naša priča dobije kraj. Zato i inače odlazim na pogrebe svojih pacijenata. Na pogrebu je bilo puno ljudi i sahranjen je na Mirogoju, uz svoju Belu.
Mislite li da se plašio smrti?
Ne, nije se bojao smrti, to je sigurno. Jedva je čekao opet biti s Belom.
Svaka budala može napraviti dijete, ajde ti napravi kišobran!
Pamtite li se kakvu anegdotu?
Jednom smo sjedili i pričali. Ja sam tada bila zaručena, i on me je upitao:
– Mala, bi li ti htjela imati djecu?
– Pa da!
– Koliko?
– Troje!
– Baš si blesava.
– Zašto?
– Pa svaka budala može napraviti dijete, ajde ti napravi kišobran.
Tada mi je to bilo čudno, a danas mi je smiješno. Imam troje djece, ali kišobran još ne znam napraviti.
Tea Šmitran
2.a razred opće gimnazije