„Zamisli! Tvoj film jednog dana na velikom platnu.“ Znala sam to više puta čuti od drugih ljudi, ali nisam puno razmišljala o tome. Bilo mi je važno da sam dala sve od sebe radeći na filmu i da se profesorici svidio. Kada je film premijerno prikazan u školskom holu, osjećaj je bio neopisiv. Nedugo zatim profesorica mi je rekla da je moj film prijavila na Smotru hrvatskoga školskoga filma. Nisam puno razmišljala o tome niti išta očekivala. Počela sam to shvaćati ozbiljno tek kada mi je rekla da idemo u Veliku Goricu. Novo iskustvo! Iskreno, osjećala sam se kao da sam postigla nešto veliko.
Pripreme za put bile su izvor stresa. Imala sam plan kako ću i što spremiti u kofer, no naravno, uslijedilo je roditeljsko pretjerivanje. Da nije bilo maminog prigovaranja na svaki moj prijedlog, ja ne bih bila toliko anksiozna par dana uoči putovanja. Kada sam i to preživjela, polako smo krenule prema Zagrebu. Plan je bio jednostavan. Stignemo u Zagreb pa onda manjim busom do Velike Gorice. Tijekom cijelog puta pokušavala sam se opustiti jer su anksioznost i panika počele kipjeti iz mene. Sva sreća pa je profesorica bila tu da me pripremi na još nekoliko najgorih mogućih scenarija koje sam ja zaboravila zamisliti. Nakon ugodnog razgovora o mogućim neugodnim situacijama i smišljanja načina kako ću se s njima uspješno suočiti, uslijedilo je još ugodnije čavrljanje o kućnim ljubimcima i moji su strahovi utihnuli.
Kada smo stigle u Zagreb imale smo malo vremena protegnuti noge i snaći se oko autobusa. Iako sam satima sjedila u autobusu, jedva sam čekala ponovno sjesti u bus i razmišljati o tome što bi moglo poći po zlu. Panika me najviše hvatala oko toga s kime ću biti u sobi, hoću li se s nekim sprijateljiti i hoće li atmosfera biti užurbana i službena.
Nakon kratke vožnje stigle smo na odredište. Trebalo je samo malo prošetati do hotela. Hotel nije bio prevelik i jako je lijepo uređen. Osoblje vrlo profesionalno. Nekoliko profesora i ravnateljica škole domaćina dočekali su nas na ulazu u hotel i zaželjeli dobrodošlicu. To me je malo opustilo jer sam shvatila koliko je atmosfera opuštena.
Kad sam ušla u sobu, oduševile su me dekoracije. Bacila sam se na krevet i čekala profesoričinu poruku da znam trebam li se odmah spremiti za odlazak na svečano otvaranje ili se možemo malo odmoriti. Sva sreća, profesorica mi je javila da imamo sat i pol vremena za odmor i raspakiravanje. Kada sam se upoznala s cimericom, odmah smo pronašle zajednički jezik.
Na otvaranju je bilo jako veselo jer je osnovna škola pripremila zanimljiv program, nekoliko pjesama i plesnih točaka. Uslijedile su i prve projekcije filmova. Iste sam se večeri sprijateljila s još dvojicom srednjoškolaca s kojima sam razmijenila iskustva vezana za smišljanje i snimanje filmova.
Idući je dan bio jedan od uzbudljivijih. U petoj, ujedno i zadnjoj rundi projekcija, trebao je biti prikazan i moj film. Ne mogu opisati emocije koje su me obuzele, ma koliko ih ja pokušavala sakriti. Kad sam vidjela svoj film na velikom platnu, kad sam čula pljesak publike na kraju projekcije, priznajem, malo mi je počelo suziti oko. Vjerojatno neka alergija, ali sve je ispalo dobro, nitko nije ništa skužio.
Nakon projekcija organiziran je susret učenika s članovima prosudbenog povjerenstva tijekom kojeg smo dobili puno korisnih savjeta i povratnih informacija o našim radovima, a učenici su imali priliku postavljati pitanja. Čak sam i ja postavila pitanje!
Slobodno vrijeme prije povratak u hotel na večeru iskoristili smo za šetnju i kupovinu. Nakupovali smo sokova, slatkiša, čipseva, možda malo i previše, ali ipak smo sve pojeli. Do trgovine nam je trebalo petnaest minuta tako da smo uspjeli barem malo vidjeti grad.
Nakon večere bili smo slobodni i gubili se po hotelu i sobama, jeli onu silnu količinu hrane koju smo nakupovali i gledali dnevnik. Atmosfera je bila toliko dobra da se čak i profesorica uspjela sprijateljiti s par profesora. Najzanimljivije mi je bilo to što bi mi, kad bih iz sobe izašla na hodnik, osnovnoškolci prilazili kako bi sa mnom razgovarali i družili se. Ne vjerujem da je itko prespavao noć, naravno, osim profesora.
Sutradan smo nakon doručka ponovno imali organiziran susret s članovima povjerenstva. Razgovarali su najprije s profesorima, a zatim smo se i mi pridružili okruglom stolu. Paula, Marko i ja nismo se razdvajali. Zanimljivo je kako se čovjek u tako kratkom vremenu može zbližiti s ljudima.
Nakon završnih riječi i osvrta na ovogodišnju Smotru, svim su učenicima dodijeljene nagrade i priznanja. Uslijedila je posljednja zajednička kava u obližnjem kafiću i, naravno, naslikavanje.
Užurbano pariranje za povratak bilo je popraćeno tugom i razočaranjem što je ovo predivno iskustvo tako brzo prošlo i što se moramo rastati. Sve se to moglo jasno vidjeti na našim licima, ma koliko se mi trudili sve to sakriti. Od jačine zagrljaja na rastanku ispred hotela skoro smo srušili stol koji se tamo nalazio, toliko je scena bila nabijena emocijama.
Put prema kući bio je psihičko odmaranje, punjenje baterija koje su se istrošile od tolikog socijaliziranja. Shvatila sam da me je sudjelovanje na Smotri motiviralo da se još više trudim, da još više i bolje snimam i radim na sebi. Mogu sa sigurnošću reći da je ovo bilo predivno i nezaboravno iskustvo i da sam zahvalna profesorici što me je prijavila i dala mi vjetar u leđa za daljnji rad i napredak.
Sarah Lisičar, 3.c