Uporne zrake sunca probijale su se kroz gusti zrak moje sobe, ostavljajući sitne čestice prašine koje su se kovitlale prostorom. Snažni izdisaji ispunjavali su svaki kutak. Ovog puta probudila me snažna bol u glavi i trbuhu. Kao da me je probijala snažna oštrica, meškoljio sam se po krevetu. Čvrsto sam se držao za drveni rub starog kreveta. Sunce je palilo svaku stanicu moje kože…
Bol je bila zbunjujuća. Nisam mogao razumijeti što se događa sa mnom. Moje je tijelo pokušalo odbiti tu bol. Svakoga puta iznova ponovno bih zapao u crnilo koje je izrezivalo sekunde, minute ove agonije. Pokušavao sam se oduprijeti i zadržati kontakt sa stvarnošću. U meni je sve krenulo suprotnim smjerom; kidanje, razbijanje, agonija. Crnilo je u potpunosti preuzelo moje tijelo. Zabacivalo je svoje nove valove torture. Nisam mogao disati. Utopio sam se još jedanput, ali ovog puta potpuno drugačije nego prije; žarka bol kretala mi se grlom. Neizbježan poriv, poput eritrocita, putovao mi je krvnim žilama. Polako sam gubio kontrolu nad sobom. Snažni otkucaji srca tjerali su me u lov. Koža mi je bila očaravajuće sjajna, a kosa meka poput svile. Oči su mi poprimile crvenu boju šarenice, dok su mi zubi jasno govorili o svojoj oštrini. Znao sam da nisam trebao otići u onaj turobni ured. Pao sam, još jedanput, pod tolikom zavodljivošću svoje nadređene. Kako me samo uputila u tu mišju klopku. Kako me vješto ošamutila sitnim prahom u njezinoj kristalnoj čaši. Izgleda da su istinite priče o njezinoj prošlosti. Nakon što iskoristi posljedni atom energije kod svojih radnika, daruje im vječnu kletku. Daruje im ”besmrtnost” zbog koje postanu čudovišta.
Shvativši o čemu je riječ, bojao sam se posljedica. Znao sam kako će se Lucy vratiti svakog trenutka iz škole. Brinulo me hoću li ju napasti ili ne. Od smrti naših roditelja, podarena je meni na skrb. Trudio sam se petnim žilama ne bih li je odgojio na najbolji mogući način. Uz naporan rad zbog očevih propijenih dugova, pokušavao sam joj svijet predočiti u što boljem svjetlu. Trpeći svakog dana mobbing, nisam dozvolio krvopijama da me unište do kraja. Možda je i to bio razlog zbog kojeg su me se odlučili riješiti. Kada se Lucy vratila iz škole, osjetio sam intenzivno slatkasti miris koji mi je zapuhivao nosnice. Morao sam se sakriti, pobjeći što dalje od svojih nagona. Bez ikakve kontrole, iznenada sam ju dozvao u svoju sobu. Bila je toliko naivna i dotrčala mi u naručje. Mogao sam osjetiti puls aorte na njezinom vratu. Mogao sam osjetiti toplinu njezina tijela. Upitala me jesam li dobro. Pomislila je kako me šefica opet omamila svojom drogom. Pokušala me podrmati, vratiti u realnost. Nije uspjela, bez problema joj se oduprijela moja snaga. Tihim jecanjem, zamolila me da joj prestanem stiskati ruku. Bacala je psovke o mome poslu. Htjela je da ga napustim, jer je vidjela iz dana u dan što sve čine od mene. Zarežao sam i rekao joj da bježi što dalje. Još je jedanput izustila moje ime i brzo započela trčati…
Sjećam se crvene realnosti koja je natopila tepih na ostarjelom parketu. Shvatio sam što sam učinio i naglo pobjegao iz kuće. Uspjeli su učiniti ono što su htjeli. Doveli su me do ludila. Postao sam isti kao oni; bezosjećajan krvopija.
Ela Mijatović